Znaš li ...?

utorak , 23.09.2014.

Ležim u svom krevetu ... sama. Puštam si pjesme s mobitela jer mi treba nešto da me smiri i nešto da mi pomogne da zaspem.
Počinje njegova pjesma. Damn.. to mi neće pomoći. Iako to ne želim u glavu mi ulaze ta naša sjećanja. Zapravo, moja sjećanja na nas.
Ovo me neće uspavati.
Smijali smo se često. Završavali si misli i rečenice. On je bio osoba kraj koje sam šutjela. To je bilo dobro.
Nismo dugo bili skupa. Zapravo ni nismo bili skupa. Družili smo se često i onda je on nestao. Samo je prostro neko mlako objašnjenje i nestao iz mog života.
Uvijek želim biti posebna osobama do kojih je meni stalo. Želim biti posebna kao što su oni meni i zapravo me rastuži ako im nisam posebna. Mislila sam da sam njemu posebna. Mislila sam da me on nikada neće zaboraviti.
Prošlo je osam mjeseci...zaboravio me.
Trebala bih i ja njega, ali nije to tako jednostavno. Ne plačem svaki dan i nije mi se dogodio smak svijeta, nego mi jednostavno nedostaje. Nekada ni ne mislim na njega, ali kada me ovako pred spavanje pogodi njegova pjesma ne osjećam se baš najbolje.
Voljela sam njegov glas i njegovo sviranje gitare ... miris cigara i viskija u njegovoj sobi.
Zapravo je taj dio života baš nekako maglovit. Imam toliko sjećanja ali žao mi je što ih nema više. S vremenom se izližu i ja bi nova sjećanja.
Najviše me nervira što ne znam misli li on na mene.
Ja sam bila glupo žensko s viskijem u jednoj ruci i mobitelom u drugoj i pisala da mislim na njega i da mi nedostaje.
Izbrisala sam broj. I njegov Facebook profil. Imam samo njegov mail ali tamo zbilja ne mislim pisati.
On nije pisao. Nikada.
Mrzim svoj rođendan... mrzim te proslave i činjenicu da je to kao moj veliki dan. Mene samo rastužuje. Ne zbog godina,starosti ...nego jednostavno padam u depresiju ...postajem tužna, razočarana... razmišljam o svojim propustima i samoći ... nekako se sve skupi. Zaboravio ga je. Zaboravio je moj rođendan. Nije napisao niti jedno jedino slovo da mi kaže da će sve biti uredu i da se "dignem u glavi" i nabacim osmjeh. To, unatoč svemu, boli.
Podigao je ljestvicu dečkima koji dolaze poslije njega. Malo je onih koji mu se približe, zapravo do sada niti jedan. Bit će teško nadmašiti taj pogled ili te dodire.
Mislim da svi oni skupa nisu imali u dodiru toliko poštovanja prema mome biću kao on. Toliko nježnosti i snage u jednom. Toliko požude i poštovanja. Želim ga ... nedostaje mi ... a on to ne zna.
Voljela bih ga sresti jednom i pogledat ga samo u tišini, okrenuti se i otići. Samo želim da zna da mi je stalo. Želim da osjeti da mi nedostaje.
Bila sam posebna tih nekoliko mjeseci. Sretna. Lebdjela. Nije da sam sada nesretna. Samo usamljena nekako. Postoji razlika.
Kaže jedna pjesma da se uvijek vrate... kaže da nikako da nauče ponašati se normalno iz prve nego im treba nekoliko padova i odlazaka ali se vrate pognute glave i kažu oprosti.
Ne treba mi oprosti, ne treba mi opravdanje,ne trebam ništa drugo osim pogleda.
Samo želim da čuje ono nečujno ... Znaš li ? ...

M.M.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.