Znaš li ...?

utorak , 23.09.2014.

Ležim u svom krevetu ... sama. Puštam si pjesme s mobitela jer mi treba nešto da me smiri i nešto da mi pomogne da zaspem.
Počinje njegova pjesma. Damn.. to mi neće pomoći. Iako to ne želim u glavu mi ulaze ta naša sjećanja. Zapravo, moja sjećanja na nas.
Ovo me neće uspavati.
Smijali smo se često. Završavali si misli i rečenice. On je bio osoba kraj koje sam šutjela. To je bilo dobro.
Nismo dugo bili skupa. Zapravo ni nismo bili skupa. Družili smo se često i onda je on nestao. Samo je prostro neko mlako objašnjenje i nestao iz mog života.
Uvijek želim biti posebna osobama do kojih je meni stalo. Želim biti posebna kao što su oni meni i zapravo me rastuži ako im nisam posebna. Mislila sam da sam njemu posebna. Mislila sam da me on nikada neće zaboraviti.
Prošlo je osam mjeseci...zaboravio me.
Trebala bih i ja njega, ali nije to tako jednostavno. Ne plačem svaki dan i nije mi se dogodio smak svijeta, nego mi jednostavno nedostaje. Nekada ni ne mislim na njega, ali kada me ovako pred spavanje pogodi njegova pjesma ne osjećam se baš najbolje.
Voljela sam njegov glas i njegovo sviranje gitare ... miris cigara i viskija u njegovoj sobi.
Zapravo je taj dio života baš nekako maglovit. Imam toliko sjećanja ali žao mi je što ih nema više. S vremenom se izližu i ja bi nova sjećanja.
Najviše me nervira što ne znam misli li on na mene.
Ja sam bila glupo žensko s viskijem u jednoj ruci i mobitelom u drugoj i pisala da mislim na njega i da mi nedostaje.
Izbrisala sam broj. I njegov Facebook profil. Imam samo njegov mail ali tamo zbilja ne mislim pisati.
On nije pisao. Nikada.
Mrzim svoj rođendan... mrzim te proslave i činjenicu da je to kao moj veliki dan. Mene samo rastužuje. Ne zbog godina,starosti ...nego jednostavno padam u depresiju ...postajem tužna, razočarana... razmišljam o svojim propustima i samoći ... nekako se sve skupi. Zaboravio ga je. Zaboravio je moj rođendan. Nije napisao niti jedno jedino slovo da mi kaže da će sve biti uredu i da se "dignem u glavi" i nabacim osmjeh. To, unatoč svemu, boli.
Podigao je ljestvicu dečkima koji dolaze poslije njega. Malo je onih koji mu se približe, zapravo do sada niti jedan. Bit će teško nadmašiti taj pogled ili te dodire.
Mislim da svi oni skupa nisu imali u dodiru toliko poštovanja prema mome biću kao on. Toliko nježnosti i snage u jednom. Toliko požude i poštovanja. Želim ga ... nedostaje mi ... a on to ne zna.
Voljela bih ga sresti jednom i pogledat ga samo u tišini, okrenuti se i otići. Samo želim da zna da mi je stalo. Želim da osjeti da mi nedostaje.
Bila sam posebna tih nekoliko mjeseci. Sretna. Lebdjela. Nije da sam sada nesretna. Samo usamljena nekako. Postoji razlika.
Kaže jedna pjesma da se uvijek vrate... kaže da nikako da nauče ponašati se normalno iz prve nego im treba nekoliko padova i odlazaka ali se vrate pognute glave i kažu oprosti.
Ne treba mi oprosti, ne treba mi opravdanje,ne trebam ništa drugo osim pogleda.
Samo želim da čuje ono nečujno ... Znaš li ? ...

M.M.

Nešto drugačije ...

ponedjeljak , 30.06.2014.

Karma ...
Kad god kažeš da nešto ti nećeš tako ili da nikad u životu te ništa i nitko nebi natjeralo da ti to tako napraviš .. nakon vrlo kratkog vremena baš to napraviš sam od sebe bez ikakve ucjene ili primoravanja.
Koliko je to jadno.
Veze sa starijim muškarcima.. iskreno uvijek sanjam o njima onako potajno mazohistički ali nikada nisam bila baš sigurna da ja to mogu. I doslovno sam pljuvala djevojke mojih godina i mlađe kako mogu biti s muškarcima koji su 10-ak godina stariji od njih jer to nisu bili muškarci o kakvima ja sanjam .. bili su obični svakodnevni a ne nešto egzotično posebno i savršeno. A tko bi htio biti u vezi sa starijim običnim muškarcem?
Ehh i onda samo jednoga dana se pojavi taj obični svakodnevni muškarac koji je stariji od mene ali ga ja tako ne doživim dok ne pogledah datum rođenja i shvatih da postoji poveća razlika u godinama.
I šta onda ? Što sada ? Pustiti ga u svoj život ili mu zalupiti vrata i prije nego ga upoznam ? Ili ga upoznati pa onda odlučiti ? Ili šta ?
Muškarac koji se definirao u svakom pogledu i ja kao još uvijek nedovoljno zrela osoba ( kakva ću za sebe vjerojatno biti cijeli život ) trebaju biti u nekoj vrsti emocionalne veze ? Kako ?
Postoji toliko sitnica koje smetaju. Njegovi stariji prijatelji pred kojima bi ja ispala kao totalna klinka balavica .. njihovi pogledi na svijet i moje neiskustvo u gotovo svemu ... moji prijatelji i njegova starost u njihovim očima ...
Ja nisam spremna za brak i djecu u bilo kojem smislu ... ali on je .. ako ništa drugo godinama, sređenom financijskom situacijom itd itd. Neke stvari o kojima ću ja razmišljati tek za nekoliko godina njegova su stvarnost sada
Čudno je sve. Nikada se nisam osjećala toliko mlado i toliko djetinjasto zapravo. Sićušno i nebitno... čak ni pred tatinim ozbiljnim prijateljima.
Što ću napraviti ... ne znam! Moram još malo pričekati ... razmisliti. Nikada nije kasno za isprave odluke ..

Thinking ...

utorak , 03.06.2014.

" Hej ti, danas đir neki, nešto ?"
" Sorry nisam te zaboravio ali nemam vremena danas, javim se kad sam slobodan ;)"

Koliko puta moram biti ostavljena ili lupiti glavom o santu leda da bih shvatila da se treba okrenuti muškarcima koji nemaju psihičkih problema i koji u startu nisu zatvoreni za nove veze i emocionalne avanture ?
Neki dan sam bila na predstavi, gledala sam Plemena ( "“Plemena” pružaju sliku današnjeg svijeta govoreći o potrebi za pripadnosti i o svemu što ona nosi: od pojedinačnih hijerarhija, interesa i pravila počevši od same obitelji nadalje. Kroz intrigantnu i katarzičnu priču o ljubavi i izdaji ova višestruko nagrađivana drama nam pokazuje da o toj (ne)pripadnosti i dalje ovisi sreća pojedinca. Štoviše, umjesto da nam ponavlja kako smo svi jednaki, Plemena nude spoznaju i ukazuju na činjenicu koliko smo različiti." ) i doslovno se zaljubila u najproblematičniji lik u predstavi. Jel to realno ?
Zašto želim stalno nekoga spašavati a ne mogu sebe spasiti ?
Zašto su mi potrebni problemi drugih kad su mi i moji previše ?
Jel to normalno biti toliki mazohist ?
S druge strane zašto me se toliko boje ? Zašto je moja izravnost toliki problem ? Što ima toliko zastrašujuće u izjavi :" Želim da me ljubiš ! " ?
Mi žene smo navodno komplicirane, jel?
Ja slovim za ekstremno emocionalnu osobu i to čak postaje kao nešto loše. Nekada se i stidim toga .
O neee, ja imam osjećaje i znam osjećati. Empatija mi je izražena, želim voljeti i biti voljena. Koja drama. To mi je kao žuta zvijezda jasno istaknuta na prsima u arijevskom okruženju. Do nedavno nisam znala da je to loše.
Ali je. Sada znam. Ja sam jedna od rijetkih koje misle o drugima prije nego o sebi i to nije dobro. To se kažnjava tugom, jadom... životom.
Mrzim njegove poruke o kojima moram razmišljati pola stoljeća da ih shvatim jer je njemu problem izravno mi napisati što misli i osjeća. To mu je u početku bio plus. Ta njegova tajnovitost, zamršenost i mentalni sklop drugačiji od bilo kojeg muškarca do tad. Sada to predstavlja problem.

" Obrisat ću tvoj broj. Ne želim te zvati pijana i radit budalu od sebe i tebi praviti probleme. Miss you maaan, just so you know. "

" Ako misliš da trebaš... podržavam, razumijem... ma'am ! "

Možda uspijem zbilja napraviti taj rez napokon. Možda mi je opet potrebno napraviti neku glupost pa da se vratim u neku normalu u kojoj mi nitko ne nedostaje i u kojoj nikoga ne trebam i ja nikome ne trebam, u kojoj se ne želim ni ljubiti ni grliti ni maziti ni biti u vezi.
Ali zbilja... još jedna glupost ? Zadnji puta nije završilo dobro.
Kako, kada, gdje, zašto ? Previše pitanja, niti jedan odgovor.
Htjela bih vratiti vrijeme i ne poljubiti ga onu večer.. ili ok, poljubiti ga tu večer ali nikada ne pristati biti mu prijateljica. Koliko bi se spasila ...
Ponovno očajna i sama ... kava... Banks - Changes ...
Suze ? pa zašto da ne... nisu dugo ...
Eh da mi je ona cigara koje sam se odrekla nedavno, lakše bi bilo smiriti mozak.

Prvi dan ... dobar ili loš ...

ponedjeljak , 02.06.2014.

Prvi post bit će nešto kao uvod u ovaj blog u smislu stvari koje ćete moći čitati. Nekad ću bit fina nekad mi se neće dati i to je to.
Puno priče i fantaziranja ...
Prilažem jedan stari tekst ali opet mi je aktualan. smokin
Hope you'll like it!
u'll like it!

Jurili smo kao nikada do tada. Nije bila bitna boja na semaforu niti znakovi prednosti. Uostalom, iskreno mislim da sve to nije ni vidio. Popili smo previše rakije, a roba je bila nova, jača, "zelenija" kako je on govorio. Osjećala sam nalete adrenalina i mira kada bi me pogledao dok bi mjenjao brzinu. Sviđala mi se toplina njegove ruke na mojoj nozi, koja je katkada odlazila i malo višlje. Vrti se scena iz nekog razuzdanog filma, alkohol, trava, brzina, noć, vrući neobuzdani seks u autu od kojeg sutra imaš više modrica po sebi nego inače, a zapravo smo oboje samo mali ljudi nismo filmske zvijezde. Čudno je to što ti se dogodi u glavi kada kočnice popustiš gotovo do kraja ... ne da kliziš, juriš brzinom koju uopće ne možeš ni zamisliti kada si "normalan". Stakla se magle i kao u sceni iz "Titanica" ne mogu si pomoći, povlačim dlan po prozoru i ostavljam trag ludila. Svira ništa. Zapravo je toliko tiho da čujem njegovo srce koje pumpa deset puta brže i jače nego inače, što zbog napora kojim se trudi polako ali sigurno mene dovesti do vrha, što zbog količine rakije koja svakim otkucajem ulazi sve dublje u njega. Sutradan smo ipak samo djeca ponovno, koja sjedaju za stol nasuprot roditeljima, braći, sestrama i mole se prije stavljanja prve žlice juhe u usta, razmišljajući o razmjerima štete koju prouzroči ne posjedovanje kondoma večer prije. Znam da je loše. Ili ne znam. Možda to samo mislim zbog drugih. Ali davno sam prestala brinuti zbog drugih. Onda je valjda loše. Loše je što on ima nju. Dosadnu, uštogljenu, ne našminkanu ljepoticu bez mane koju voli preko tjedna i što ima mene koju voli vikendom. Ali da mi smeta otišla bih valjda. Odgovara mi jer ga ne trebam preko tjedna, bila bih previše opuštena čini mi se. Zato volim vikende i brze aute i osamljena mjesta uz cestu. Lakše preživim tjedan kada se sjetim vriska koji odjekuje tišinom. Znam da me voli više nego nju. Ostavio bi ju samo da mu dozvolim. Vrijedi li rušiti njen san kada on nije moj jedini san? Ljubav nije za one koji žive zarobljeni bolju stare ljubavi koja je propala prije nego su oni toga postali svjesni i koji nemaju snage osloboditi se. Svatko plati svoj loš izbor prije ili kasnije. Stvarno je bila "zelenija" jer je prvi puta pričao o svojoj svetici toliko dugo i s tolikim ponosom. Poštovao ju je na neki način i smatrao ju čistom. Nisu popušili niti jedan joint u te dvije godine, čuvao ju je od svog svijeta valjda. Sjedila je kući, provodila vrijeme sa svojim jednako savršenim prijateljicama, kuhala mu, zarađivala, i udovoljila mu koliko-toliko u onim dosadnim noćima kada sam mu nedostajala ja. Prestao ju je voljeti ali je ostao s njom jer je to bilo najbolje. Ona je u njemu vidjela svoga princa. Bila je sretna, naivna ali nikako glupa, možda samo slijepa za njegove vikende sa "prijateljima". Možda sam ga trebala prekinuti, ali umjesto toga isključila sam sebe i zaspala. Bila sam nezasitna i agresivna. Volim svoje modrice sutradan. Volim bol izudaranih i natučenih rebara, volim drhtanje i nesigurnost nogu pri pokušaju hodanja. Volim kada mi krenu suze zbog boli koju proizvede njegova ruka u mojoj kosi dok vrišti moje ime i psuje sve na svijetu jer su mi zubi preoštri. Imam sve što želim, ili skoro sve, ali što je ljubav uopće ? On ju ima, znam, ona ga voli. Ali što će meni ljubav kada sada držim sve konce u svojim rukama! Ili to samo mislim? - Volim te!- što mu je to značilo? Otkada mi razgovaramo o osjećajima? Mi nesmijemo imati bilo kakve osjećaje osim straha, stida, krivnje, kajanja! - Stvarno te volim - trebam li mu uopće nešto reći ? - Ja tebe ... ne volim te! Volim tvoje ruke, tvoje tijelo, volim njega, ali mislim da tebe ne volim. To ne može biti ljubav.- Laž nekada može izvući situaciju, ali uglavnom samo iskopa još dublju rupu u koju na kraju padneš brzinom svjetlosti. - Trudna je. Bit ću tata iako ne znam kako se to bude. -
- Zar se to treba znati unaprijed? Naučiti ćeš. Ni prvi ni zadnji. -
- Volim te ... -
- Ja tebe još uvijek ne ! - Zagrlio me i oboje smo znali da će seks koji je uslijedio biti najbolji na svijetu i definitivno naš zadnji. Postaje obiteljski čovjek i brižan otac, a ja se neko vrijeme neću veseliti vikendu. Zašto uopće dozvolim da se dogodi ljubav? A i ako već dozvolim zašto je baš svaka bivša ? Dim, dva te "zelenije" i nestajem. Mozak stane na trenutak i onda ne moram glumiti hladnoću jer odjednom ne osjetim baš ništa.
Crveno svjetlo, ograničenje 50 km/h u naselju, lagano škripanje kočnica i hladni povratak u stvarnost !
stvarnost !

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.